Iz ugla učenika ili roditelja, zašto je važna reforma srednjoškolskog obrazovanja

U svrhu doprinosa projektu Evropske Unije pod nazivom: Razvoj kvalifikacijskog okvira za cjeloživotno učenje (QF LLL).

Piše: Sanja Hajdukov

OVAJ PUT IZ UGLA UČENIKA I RODITELJA - Zašto je reforma srednjoškolskog strukovnog obrazovanja i razvoj kvalifikacijskog okvira za cjeloživotno učenje važna

 

Počeću sličnom rečenicom kao i pismo u kojem sam objasnila zašto je reforma srednjoškolskog obrazovanja bitna iz ugla poslodavca – a to je: „Želim da vjerujem da je promjena moguća.“

Za mene kao roditelja i moju djecu kao učenike jako je važno kakvo obrazovanje stiču. Poznata je činjenica da je  srednjoškolsko, naročito strukovno obrazovanje, jedini obrazovni segment koji do sada nije ozbiljno reformisan. Neprecizni nastavni programi, nedovoljno stručno nastavno osoblje, nedostatak opreme za sticanje praktičnog iskustva, itd, dovode do toga da je srednja škola u stvari puki prelazni period između osnove škole i fakulteta,  u koji niko i ne polaže nade i očekivanja da treba učeniku pružiti istinsku kvalifikaciju koja će mu omogućiti zapošljivost.

I šta se onda dešava: mladi ljudi ne vide nadu i priliku za poslovnu šansu nakon srednje škole. Da bi odgodili razmišljanje o tome upisuju fakultete, mnogi bez istinske želje za studiranjem i sticanjem akademskih znanja, nego prosto zato da imaju legalni status, koji pruža zdravstvenu zaštitu ili produže period primanja penzije, ukoliko pripadaju takvoj kategoriji. Tako se polako fakulteti i univerziteti pretvaraju više u socijalne, nego obrazovne institucije, jer i sami, idući za popunjavanjem kvote, prešutno kažu: „Neka ima više studenata na spisku.“

Primjenom ovakvog ponašanja se ne pomaže jačanju i stabilizaciji institucija države i sistema, nego se vremenom, u stvari urušava visokoobrazovni sistem, koji više nije lučonoša akademske misli, nego utočište za one kojima sistem ne pruža ništa drugo, nego im praktično produžava agoniju nezapošljivosti.

Građanima je poznato da je većina nastavnog kadra u srednjim, posebno strukovnim školama, neprilagođeno modernim zahtjevima tržišta, jer nemaju sistem evaluacije, koji bi mjerio pomake i kvalitet dodatnih edukacija, koje bi morali sticati, kako bi bili aktuelni i usklađeni sa tržištem rada. Sistem udovoljava normi nastavnika, na način da mu izlazi u susret kako bi predavao bilo koji predmet i imao normu, umjesto da učenicima predaju oni nastavnici koji imaju najbolja znanja iz određene oblasti.

Na primjer, učenici u toku osnovne i srednje škole uče strani jezik najčešće svih dvanaest godina, a najmanje osam. Kako je onda moguće da učenici izlaze sa izrazito niskim znanjem stranog jezika, te ga nastavljaju učiti putem kurseva, nakon završetka škole, ili paralelno sa školovanjem. Puka je činjenica da u gradovima većina djece pohađa dodatne kurseve stranih jezika, ukoliko žele da ga zaista savladaju. Često na dodatnim časovima nauče više za godinu ili dvije, nego tokom cjelokupnog školovanja. Zašto je to tako? Zato što mu predaju nastavnici koji nemaju nikakvu motivaciju, nego pasivno odrađuju minimum gradiva. Da ne otvarmo poglavlje i o tome da je slična situacija i sa maternjim jezikom. Štaviše, među građanima često vlada mišljenje da nije ni potrebno da škola daje vještine. Potpuno je prirodno očekivanje da se pisanje poslovnog pisma, pisanje životopisa, slijepo kucanje, savadavanje računarskih tehnika, nauči van škole.

A zašto je to tako? Zašto bi meni, kao roditelju tri đaka ovo odgovaralo? Zašto ja kao roditelj i poslodavac ne treba da tražim bolji obrazovni sistem za svoju djecu, kako bi sutra bila zaista osposobljena da primijene ono što su naučili tokom školovanja?

Ako razgovarate sa učenicima reći će vam da ih profesori u školi za određeno znanje pitaju: „A gdje ste to naučili?“ Ako odgovore: „U osnovnoj školi.“, profesor će reći: „Dobro, to nije trebalo tako, sad ćemo učiti drugačije.“ I nakon toga primijeni potpuno drugu metodologiju i istovijetnu materiju ih uči drugačije. Ovo se na fakultetu samo nastavi. Sasvim je uobičajena praksa da nastavnici na višem nivou obraovanja, negiraju znanja učenika, koja su stečena prethodno.Tako da učenik ili student, nakon više od deset godina učenja nekog predmeta, ne stiče kontinuirano znanje, nego segmentirano, onako kako je koji nastavnik znao, želio ili vjerovao da ta materija treba da bude savladana. Dakle, kurikulumi nisu prohodni i kontinuirani, nisu sistemski pravljeni, niti praćeni, nego se primjenjuju, najčešće u skladu sa starim navikama, bez racionalnog, a pogotovu sistematičnog obrazloženja za ovakvo funkcionisanje sistema.

Nastavni kadar u bosanskohercegovačkim strukovnim školama, pa i na fakultetima, nema iskustvo u praksi, pa u skladu s teoretskim znanjima predaje učenicima. Čak i ta teoretska znanja su najčešće davno stečena i zastarjela. Istovremeno, na svakom koraku se čuje stara ponavljana rečenica koja glasi: „Poslodavac u Njemačkoj ne pita za diplomu“, nego kaže: „pokaži šta znaš da radiš!“ Ovu mantru ponavljaju upravo ti nastavnici, koji predaju zastarjele sadržaje i na zastario način.

Dakle, reforma srednjoškolskog obrazovanja, uvođenje kvalifikacijskog okvira, te uvođenje sistema kvaliteta u srednje škole je više nego neophodno.

Neozbiljno je od roditelja da kolokvijalno i neutemeljno ponavljaju kako su „naše škole dobre“. Ovakvo mišljenje je proizvod navike da se stiče masa nepotrebnih teoretskih, čak prevaziđenih znanja, umjesto onih koja su potrebna, moderna, primjenjiva i tražena?

Srednje strukovne škole, na žalost, zbog nemogućnosti zapošljavanja kadrova, nakon propadanja velikih poslovnih sistema, su se svele na mjesta gdje se upisuju loši đaci, ili oni koji nemaju jasan plan i ambicije. Đaci koji žele da održe reputaciju dobrih đaka upisuju gimnazije, a nakon toga, mnogi bi se zaposlili, da su stekli neko strukovno obrazovanje, no pošto nisu, upisuju fakultet i tako se vraćamo na početak ove priče. I šta se na kraju dešava – da imamo sve više nezaposenih na biroima rada, a sve više poslodavaca traži kadrove i tvrdi da ih među nezaposlenima ne može naći. Niti poslodavac ima toliko vremena i kapaciteta da ih uči praktičnim znanjima totalno ispočetka.

Dakle, meni kao roditelju đaka je veliki interes da se srednjoškolsko obrazovanje ustroji u skladu s evropskim reformama, te da stečena znanja budu primjenjiva i omogućavaju zapošljivost.

Da li postoji roditelj koji ne želi najbolje obrazovanje i najbolju budućnost za svoje dijete?

Pa zašto onda ne pustimo da se promjena desi!

Dakle, ja kao roditelj, mislim isto što i ja kao poslodavac – želim da vidim da je promjena moguća i želim bolje i više za svoju djecu, za sebe, za svoj biznis, za svoju državu. Ja kao poreski obveznik želim   bolje školstvo. Za moju djecu i svu djecu.

pogledano 73 puta

Kontakt informacije

Gdje se nalazimo

Top