Piše Sanja Hajdukov

Mogli bismo svoju državu voljeti i za dvije oktave više kada bi, na primjer, oni koji Mešu Selimovića citiraju zaista i pročitali (makar neka) njegova djela. Pa evo, tebi, domovino, za rođendan citirat ću i ja nešto:

"Ovdje sam postao, ovdje ću nestati... I ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, moja kolijevka i moja grobnica." (Ostrvo, M.Selimović).

Iako nam je zemlja oskudna, možda kao i naša ljubav prema njoj, draže nama nigdje nema. A vele da se iz ničega najviše zavoli. Kad god pomislim da se pod vjetrom povila, niotkud Bosna pokaže neku prkosnu upornost da traje i procvjeta. Da li da je slavim, ili da se na nju ljutim, ili da kažem: moja je ovo i kolijevka i grobnica, pa kakva je takva je, moja je i takvu je ljubim.

Po rođendanima se godina poznaje. Mi, narod bosanski i hercegovački, nekako smo navikli na siromaštvo. Uvuklo nam se pod kožu, kao ljubav što se uvuče, neprimijetno. I kad nekom kupujemo poklone za rođendan, mi ga pitamo: "Šta ti treba, je'l ti nešto dotrajalo?" Kao da nije rođendan, nego kao da se u novi stan uselio, pa mu kupujemo neophodnosti. "Treba li ti nova pidžama, da ovu zanosaš, a novu da ostaviš za 'ne daj Bože', za bolnicu, pa da imaš spremnu?" Ili, "trebaju li ti nove čizme, možda ti ove vodu propuštaju, pa ti mokre noge... Da ti kupimo novi kaput, zaslužio si?"

Ostatak teksta pročitajte na:

http://balkans.aljazeera.net/blog/voljela-bih-bih-za-oktavu-vise