Zastave kao odraz stanja u glavama

Prateći fudbal ovih dana, kao i sav normalan svijet, neopterećen dnevnom problematikom, postavi mi neobično pitanje moj 11-godišnji sin.

“Jel’ naša himna nema tekst zato što smo mi Bosanci glupi, pa ne znamo da napišemo neke lijepe tekstove kao što imaju druge zemlje?”

Ushićeno već danima moj sin prati Mundijal i pokušava da čita fudbalerima sa usana i razumije tekstove njihovih himni. Vidim da njegova dječačka mašta razumije kako treperi duša onima koji gledaju kako se njiše ponosno njihova zastava, kako se ori stadion kad svi pjevaju himnu svoje zemlje. I sjetim se sebe, kada je nas 400 radilo slet za Dan mladosti i kad je koreografija bila takva da smo svi trijumfalno razivili crvene zastave, koje smo imali skrivene u kostimu. Kako je veličanstvena ta scena bila za dječija srca koja su snažno lupala u grlu, dok je aplauz na Tušnju pljuštao kao topla ljetna kiša.

“Ne sine, nismo glupi. Mogli bi da imamo neke fine tekstove, ali ne možemo da se dogovorimo koji je najbolji”, pokušah da objasnim nekako. Shvatih da ne želim da ga uvlačim u dalja objašnjavanja.

“Mali si”, velim.

“Zašto, na primjer, ne bude neko takmičenje, pa da napišu svi koji znaju i onda odaberemo najbolji”, nastavlja moje dijete, koje ću, koliko god ga štitila, morati da suočim s našom nemilom realnošću.

Ostatak teksta pročitajte na 

http://balkans.aljazeera.net/blog/zastave-kao-odraz-stanja-u-glavama