Ja sam Grga

Piše: Sanja Hajdukov

 

U Banatu, a možda i cijeloj Vojvodini, odakle vodi porijeklo moj muž,  se vjeruje da će osoba biti u životu sretna onoliko koliko joj se majka obradovala kad ju je rađala. Taj trenutak se smatra ključnim, tako da se za ljude koji nemaju sreće, rano obolijevaju, imaju težak život, kao razlog za to kaže: „Šta će jadnik, nije mu se majka obradovala!“ I obrnuto, majka se obradovala onima koje prati izuzetna nafaka, onima koji, mimo zasluga, ili ovozemaljskim raciom neobjašnjivo, žive sretne i lagodne živote. Analizirajući pojedine ljude, njihove sudbine ili prosto znajući generalno da im se majke nisu obradovale, pratila sam dalje njihove životne razvoje i zaista, mogao bi se temelj naći u ovoj, očito iskustvenoj, banatskoj izreci. I za sebe samu se ovo često pitam: „Bože, da li mi se majka obradovala?“ Generalno sam sretna žena, sve mi ide od ruke, ali nema logike da jeste, jer ja sam joj drugo žensko dijete u porodici gdje su se samo muška brojala u sreću i uspjeh, a ženska u promašaj.

Znajući da je ime znak (Nomen est omen) i da ova izreka nije slučajno opstala hiljadama godina, ne znam da li mi se majka radovala pa mi je zato dala ime Sanja, učinivši me tako sanjarkom, onom koja traga za nečim što na javi rijetko biva. Šta je ime? I drevni narodi su znali da to nije samo znak, nego vječno obilježje koje daje individualnost. S imenom se nije igrati! Po imenu će nas  Svevišnji pozvati!

Tragala sam za prijateljem, kad sam upoznala Elizabetu. Slučaj je htio da mi bude šefica, žena visokog profila, drugog svijeta, ona koja je vidjela sve i prisuštila sebi sve. I ona takva je nekako bezuslovno zavoljela mene i moj dom, uživala u mojim kuglofima, u gužvi našeg tadašnjeg malog stana, zavoljela moje kćerke i počela da čezne za tim da i njena kćerka ima sestru. Elizabeta je bila već u godinama kada rađanje nije preporučljivo. I prvo dijete je rodila dosta kasno. Žalila je za tim, savjetujući me da je karijera nekada prokletstvo. Bojala se šta će biti s njenom djevojčicom kada ona i muž više ne budu na ovom svijetu. Savjetovala me da rađam dok još mogu i jednog dana došla s velikom molbom da joj pomognem da usvoji dijete. Elizabeta je znala moje komunikacijske sposobnosti i upornost, te mi je povjerila ovaj zadatak, jer je ona, zbog posla, mnogo putovala i puno vremena provodila na dalekim kontinentima.

Ja sam prihvatila ovaj izazov i otišle smo da podnesemo zahtjev. Socijalna radnica jedne male opštine rekla je: „U redu, pošto je gospođa otmena gledaćemo da dijete bude zdravo i da ne bude romske nacionalnosti!“

Elizabeta je bila šokirana, ja sam je tapšala ne bi li se suzdržala i prećutala, ali ona je rekla: „ Ne smeta mi da dijete bude romske nacionalnosti. A ni bolesno, ko mi garantuje da bi bilo zdravo kad bih rodila?“

E tako je razmišljala Elizabeta.

Procedura tada, prije dvanaest, trinaest godina je nalagala da se odabere dijete za usvajanje i da se porodica zbliži s njim u periodu od šest mjeseci ili godinu dana, dok se ne riješi administrativni postupak. Pozitivno rješenje, tj dobijanje djeteta na trajno usvajanje, niko nije garantovao, šta više, naglašavalo  se da je to teško i da su svi zapleti za očekivanje. Elizabeta se plašila da zavoli djevojčicu koja joj je dodjeljena na privikavanje, te da će joj puknuti srce ukoliko rješenje, nakon svih muka, bude negativno. Umjesto toga, ja sam preuzela upoznavanje i viđanje s djevojčicom. Otišla sam s kćerkama, koje su takođe bile male, u naše veliko sirotište. Mi smo sjedili u čekaonici kada nam je vaspitačica dovela nju. Djevojčicu od tri i po godine, predivno stvorenje plavih, pomalo vodnjikavih očiju, sa plavim loknicama i širokim osmijehom. Smijala se stalno, pričala glasno, osmijeh je tvorio dvije rupice na obrazima. Odmah me zagrlila, sjela u moje krilo i rekla: „Hoćeš li ti biti moja mama?“ Cijelo popodne me ljubila, dirala mi kosu, ljubila i moje kćerke i mi smo naprosto predali svoja srca njoj. „Kako se zoveš?“, pitala sam. Ona je ćutala.  „Ja sam Sanja, rekla sam, a ti?“

„ Ja sam Grga!“

Mi smo se smijale i razmišljale kako je malena, a već duhovita, kako je samo umiljata. „Kako se zove?“, pitala sam vaspitačicu, koja je samo otišla baveći se drugom djecom.

„Šta ćeš da ti kupimo Grga, kad dođemo drugi put“?

„Samo lizalo“, rekla je.

Uvijek je tražila lizalo ili sladoled. Tek nekoliko mjeseci kasnije saznali smo zašto. Zato što lizalo ne dijeliš, ono je samo tvoje! Dijelila je sobu, prostor, kuhinju, vaspitače, sa tridesetoro druge djece i sve slatkiše su dijelili, garderoba je bila zajednička i zato nikada više na njoj nismo vidjeli divne haljinice koje je Elizabeta donijela iz Amerike. Naša djevojčica je htjela da nešto bude njeno, da barem nešto personalizira. Zato je voljela lizalo. Brzo bi skinula papirić i strpala lizalo u usta, a iz ćoška njenih medenih usana je virio bijeli plastični štapić i tako ga je držala satima.

Uvijek je ćutala kad je pitam kako se zove. Pokušavala sam razne taktike:

 „Ja sam Sanja, a ti?“

„I ja sam Sanja“, rekla je!

 „A ja sam Alma, velim ja!

„I ja sam Alma“, reče ona.

No u tome naiđoše druga djeca i pozvaše je: „Hajdemo Grga!“ Ona bi me ljubila, govorila da opet dođem i donesem lizalo, mahala mi, ponekad plakala na rastanku. Ja sam uvijek s njom ostavljala dijelove svoje duše i pitala se zašto joj se obraćaju sa Grga.

I tako smo nastavile da dolazimo i privikavamo se jedni na druge. Elizabeti bih sve pričala, ona je stalno plakala i ostavljala mi novac da joj kupimo odjeću i igračke. Njoj i drugoj djeci, za koju se još uvijek nisu interesovali potencijalni usvojitelji.

Starija djeca su često brinula o manjima. Na ulazu mi je djevojčica od četrnaest godina rekla: „Došli ste po Grgu?“ Ja kažem: „Da, ali zašto je tako zovete?“

„Pa tako je zovemo jer nema ime!“

Nema ime? Već joj se bližio četvrti rođendan. Šokirana, tražila sam da razgovaram s upravom sirotišta, ali vješto su izbjegavali susret. Vaspitačica, koja me poznavala od ranije mi je tiho šaptala u noćnoj smjeni: „Nemojte da se sazna, ali ne dajemo im imena dok ih neko ne usvoji. Pa im onda vi dajte kako želite. Do tada ih zovemo po nekim nadimcima. Al' nemojte da se sazna da sam vam ja ovo rekla!“

Kao jedan od najtužnijih dana u životu pamtim trenutak kada mi je pokazala svu djecu koja nemaju imena. Bilo ih je desetak. „Pobogu, pa šta ako ne budu usvojeni, kada ste im mislili dati ime?“

„Ako ne budu usvojeni, daćemo im imena kad krenu u školu. Dajemo im mi, vaspitačice, na smjenu. Svaka ima svoj red, pa im dajemo imena svojih očeva, majki, starih ljubavi...“

Provela sam s bezimenom djecom gotovo cijelu jednu godinu. Elizabeta je dolazila i odlazila, pokušavala da raspetlja začarano klupko dokumentacije koja je potrebna da bi se usvojilo dijete. Svaki put je odlazila u suzama, svaki put s manje nade u uspjeh tog poduhvata. Ubrzo sam i sama navikla da malu plavooku djevojčicu zovem Grga. Dovodila sam je svojoj kući za vikend i to stvorenje zbog kojeg nam je stalno bila neka knedla u grlu, se uvuklo nepovratno pod kože i u krvotoke svih nas, mog muža i kćerki. Zvala me „mama“, a ja sam je ljuljala i recitovala: “Srce moje samohrano, ko te dozva u moj dom...“ U meni je ova ljubav proizvela čudan fenomen, koji je izazvala ona ali i Elizabeta, koja mi je govorila da iskoristim život na vrijeme i rodim još jednom, kad mogu i dok nisam prestarila.  U meni je počela da buja ta želja, da vri neki žar, počela sam da sanjam i želim samo jedno: da još jednom nosim dijete u sebi, da rodim, da dojim, da ljuljam, da mirišem bebinu kožu i kosicu.

Da još jednom nekom dam ime!

U svemu ovome nisam odustajala od svoje plavooke bezimene. Tragala sam za njihovim sudbinama i saznala da bezimena djeca budu dovedena iz porodilišta, gdje ih majke ostave ne pogledavši ih.  U porodilištu su mi pričali da žene koje ne žele da zadrže djecu kažu babicama: „Ne pokazujte mi dijete, kad se porodim, odmah ga odnesite, ne želim da vidim.“ Porode se i odu same, tamo odakle su i došle. Porođene i valjda rastrećene. Na izlasku se potpišu da ne žele dijete. Takva djeca dolaze u sirotište i, da li zbog sporosti administracije, da li zbog života u zemlji opterećenoj brojnim drugim problemima, ovoj sirotoj djeci niko ne dodjeli matični broj, identitet, ime, znak, sudbinu, ko zna šta. Niko. Pravdajući se time da je i majka okrenula glavu, okrenula da ne uhvati bebin pogled, rupicu na obrazu, da ne osjeti miris koji  bi pamtila, što bi na trenutak zarobilo njenu dušu.

I tako bezimeni čekaju one koji će ga poželjeti i odabrati, nekog ko će tražiti dijete i reći: samo da nije bolesno, tamnoputo, riđe... A ako se taj ne pojavi, onda čekaju svoju šestu ili sedmu godinu, da krenu u školu i da ona teta čiji je red, da im ime sjećajući se nekih svojih voljenih, a nesuđenih.

Tražila sam podatke i vidjela dokumentaciju iz porodilišta gdje je evidentirano da je rođena i vidjela sam ime njene majke. Tad sam shvatila da je Grga nadimak izveden iz prezimena. Grga je rođena  u sanitetu, koji je prevezao njenu majku, koju su pronašli kako se porađa u parku, sama, ostavljena, djevojka ulice, možda i maloumna.

I tu mi se nametalno pitanje da li ju je pogledala, da li je u skučenom sanitetu imala gdje da okrene glavu? Da li je ipak ugledala, kad je okrenula glavu, odsjaj njenog lika u prozoru i možda se na trenutak tu ipak obradovala?

Elizabeta je došla jednog dana, očiju otečenih od plača. Sjela je preko puta mene i tražila moje ruke da drži. Gledala me u oči, grcala i rekla: „Odbili su moj zahtjev. Ne mogu je usvojiti. Zbog toga što nisam tu, što putujem, što mi je muž stranac... Ali moraš ti. Nemoj je ostaviti. Nemoj, molim te, ja ću ti slati pare, pomagaću ti. Školovaću je! Uzmi je ti i daj joj ime! Rekli su da uložim žalbu, ali znam da od toga nema ništa... obaćaj mi... ti možeš..“ I onda je rekla jedinu rečenicu koja me pokolebala. „Neka bude kod tebe dok ne postane punoljetna. Onda ću je ja poslati na fakultet!“

Ja sam samo klimala glavom, govorila da hoću i da ne brine. Uveče su se Saša i moje cure u stvari i radovali toj odluci. Te noći sam sa strahom zatvarala oči. Htjela sam da rodim dijete, a u stvari ću imati nju, tu malu plavooku, koja je svakako već bila moja i koja me svakako zvala mama. Ono što je mene već unaprijed razdiralo bio je strah od toga kako ću je dati kad postane punoljetna?

Prošlo je desetak dana i trebala sam da idem po Grgu, da je dovedem kući za vikend, kad sam osjetila da mi se malo muti u glavi, al' pomislila sam da je to od silnih turbulenciija u mojoj glavi, od pomiješanih emocija, straha i ljubavi.

Nakon par dana, moja doktorka je rekla da nosim dječaka. „Ne mogu ostaviti Grgu, Saša!“

„Nećemo je ostaviti“, rekao je, „tako nam je suđeno, željela si više djece, odhranićemo ih nekako sve!“

Odlučila sam da Elizabeti ništa ne govorim. No ona se pojavila sretna, usplahirena i pokazala mi rješenje o trajnom usvajanju. Žalba joj je bila uvažena.

„Ti ćeš joj dati ime“, rekla je. „Al' neko bosansko, neko ovdašnje.“

Moja djeca imaju ruska imena. Pošto se s imenom nije igrati i šaliti, osmislila sam da Grgi dam ime Asja.

Asja, zato što je bosansko, a i zato što je to ruska skraćenica za Anastasja, što znači „ona koja se ponovo rodila“.

Rekla sam joj: „Zoveš se Asja“, ona me samo pogledala i rekla: „Dobro, daj lizalo.“ 

Asja je dobila ime, matični broj, prezime, mamu, tatu, sestru i predivan život.

Napustili smo sirotište, vidjela sam da Elizabeta drži nešto u ruci. U drugu ruku sam joj ubacila papirić na kojem je pisalo: „Rodiću sina!“, a ona je kroz osmijeh i suze koje su se slivale, bez imalo snage da progovori, ubacila malu kutiju u moju ruku.  Kad je otišla, vidjela sam da je unutra predivna ogrlica i poruka na kojoj je pisalo:

„Hvala, voli te Asja.“

I da se vratim na početak priče: - kažu Banaćani: „Sretan si koliko ti se majka na rođenju obradovala.“ Da li se Asjina majka radovala u hladnoj noći, treskajući se u sanitetu koji je jurio?

Ili smo joj imenom koje znači „ponovo rođena“ dali novu radost i novu karmu?

U svakom slučaju, moja Asja je sada djevojka od 16 godina, koja živi sretan život,  vrlo luksuzan, voljena je, pohađa privatne škole, obišla je cijeli svijet i živi život kakav mnogi mogu samo da sanjaju. Potpuno je nebitno da li joj se majka obradovala.

A meni, ja mislim da se i meni majka radovala, jer me prati hrabrost i dobra sreća. Pitaju me često kako sam postala uspješna žena?

Pa mislim da sam ja sretna i uspješna, ne samo zato što sam rodila troje, nego što sam jednom bezimenom djetetu dala ime, identitet i  drugu šansu.

Molim vas radnici sirotišta i centara za socijalni rad, ministarstva i ostalih, ne dozvolite da ostavljena djeca nemaju ime. Jer to nije samo osnovno ljudsko pravo, nije to samo znak raspoznavanja, to je šansa, to je karma, pravac i sudbina. Nemojte da vam bude mrsko, ne prepuštajte da to neko drugi uradi sutra, ili nekad, pa to nekad bude u sedmoj godini. Neka svoje pravo na ime iskoriste odmah kad se rode, po onima koje ste voljeli, po onima koje volite i pazite da ime bude lijepo. Da ga vole kad se odazivaju. Da mogu da se odazovu.  Jer ime je znak!

 

 www. Erazmo.ba – budite aktuelni,obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, Photoshop,Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Engleski i Njemački jezik.

pogledano 6890 puta

Kontakt informacije

Gdje se nalazimo

Top