Adis i ja smo nekako kliknuli na prvu.  Tim sa kojim smo radili obilježio nas je trajno, radili smo dobro, a družili se puno bolje. Adis i ja smo imali posebnu strast za priče i razne životne situacije. On je pamtio i prepričavao moje, a  ja upijala sve njegove. Od kada živi u Pragu, viđamo se rijetko, ali znam da je mislio ozbiljno kada je rekao: “Ko god mene u Pragu zna, zna za moju Hajdukovu i njene priče.“

Ovo je jedno od meni najdražih Adisovih životnih pripovijedanja.

Naime, u Zenici je imao staru tetku, koja je često pričala o svom životu. Tetka je imala neprežaljenu ljubav, mladog oficira s kojim je željela da provede život. Njeni su joj branili i prijetili. Oficir je dobio službu u Beogradu i ona je pobjegla s njim. Nakon par dana dobila je pismo u kojem roditelji i sestre pišu: „Ako se ne vratiš, mi ćemo se, svo četvoro, povješati na Kamberovića Polju, pa nek svi znaju da je to zato što si nas ti osramotila“. Društveni format tog vremena je bio takav da su se ovakve prijetnje doživljavale ozbiljno, pa se tetka tako vratila u Zenicu. Ubrzo su joj našli, njima prihvatljivu priliku i udali je za poslovođu lokalne prodavnice. Proživjela je život u braku bez ljubavi i bez djece. Cijelog života je njegovala stare roditelje, djecu svojih sestara, kupovala njima maturske haljine, vodila ih ljekaru kad roditelji ne mogu, kasnije njegovala bolesnog muža. Starost je dočekala sama i  često se vraćala na priču o oficiru, mladalačkom bijegu i nekoliko sretnih dana koje je proživjela s njim.

„Tetka, kad bi se sad vratilo to vrijeme, kako bi reagovala na pismo?“ pitao je Adis.
„Sad bih im odgovorila – Ostajem s njim, a vi mi javite kad se povješate da dođem da vas malo zaljuljam!“

Studirali smo Emir i ja zajedno. On je ponekad pričao o svojoj ljubavi iz vojničkih dana, te kako mu ta djevojka i dalje šalje pisma. Pošto u vojničke priče niko nije vjerovao, tako ni Emirova nije nailazila na propitivanja. Govorio je kako će ona doći, kako ćemo svi vidjeti kako je njegova djevojka graciozna kao ruska balerina. I stvarno, ona dođe u Tuzlu i mi je svi upoznasmo. Valerija, divna, pametna, odgovorna i svi se uvjerismo da ona stvarno postoji. Još smo bili studenti kad su počeli sa planovima za vjenčanje. Valerija i ja smo se zavoljele na prvu, nešto slično kao i sa Adisom, jedan klik i nema tu šta da se objašnjava. Ja sam imala bolesnu majku, a ona ljekar, pa mi je pomagala, što savjetima, što injekcijama. Mojoj majci je preporučeno da se liječi u Moskvi. No trebalo je imati snage za taj poduhvat. Valerija je bila istinski zabrinuta za mene, kako ću se snaći u velikom svijetu, kako ću izdržati, da li će mami biti bolje.

U Moskvi, mojoj vječnoj ljubavi, kupila sam poklone svima, sitne, jeftine poklončiće. Jedan drveni broš Valeriji. Istini za volju Rusi su te broševe divno ručno oslikavali i vjerujem da su takvi sad na cijeni, ali tad je to bilo zaista sitno. Nedugo zatim, na svoju vjenčanicu je stavila taj broš. „Pa kud ti ne kupih makar srebreni, zašto si ga stavila?“ pitala sam u nevjerici. „Zato što ti meni nisi bilo ko!“

Kao i sve velike ljubavi, njihova je djelovala da će biti vječna, al' eto, teško objašnjivo s ovolike vremenske distance, valjda se zaigrao đavo, od neke riječi, nekog pogrešno protumačenog gesta, Valerija ljutito ode na par dana kod svojih roditelja. I to bi kraj.

Svi smo nastavili svoje živote, djeca nam porastoše, moja, njena, njegova. Pomišljala sam: gdje li je, da li je sretna, da li me se sjeća.

Jednom se desila situacija da sam bila u muškom društvu gdje su njega tračali misleći da ne znam ništa o tome. Jedan drug mi je „u povjerenju“ saopštavao: „Nemoj nikome pričati o tome sad, al on je bio oženjen, divna priča, nije nikad prebolio. Kažu da je bila krasna!“ Ja sam slušala i prećutala broš!

I nađem Valeriju, 25 godina kasnije. „Jesi li me zaboravila?“ „Tebe da zaboravim? Pa ti si moja sestra!“ „Valerija, kako se prezivaš sad? Dugo sam te tražila, al nisam znala prezime!“ i bilo je previše sreće i emocija i previše riječi koje su tražile da budu izgovorene.

I taj susret, kao da nije prošao ni tren od posljednjeg, podsjetismo se svakog detalja. Ja rekoh da nikada nisam zaboravila sve njeno, kako me je bodrila, kako se plašila za mene i kako je, jedan jeftini broščić, ni po čemu poseban, u znak zahvalnosti prema mom sjećanju, nosila na svojoj vjenčanici, kada se udavala iz srca, za svoju veliku, filmsku ljubav, tog dana koji je bio jedan od najvažnijih dana u životu. Kada se udavala totalno neracionalno, bez kalkulacije, bez uticaja okolnih faktora, kada ništa ovozemaljsko njima nije bilo važno. Kada nije znala da će izbiti rat i da to ni njoj ni njemu neće biti posljednji brak. Jer to tada niko nije mogao povjerovati.  „Ti mi vjeruješ, samo svoju djecu volim više od njega!“ reče. Ali ja sam to znala, nije morala ni reći, i kod nje i njega, to je tako očito.

„A broš, godinama sam ga čuvala, sa nekoliko najdražih poklona koje mi je on dao. Bila sam očajna i nemoćna jednom, željela sam da konačno zaboravim i krenem dalje. I tada sam uzela tu kutiju tajni sa brošem i drugim uspomenama i bacila u peć, na jaku vatru da izgori. Mislila sam to će mi pomoći da zaboravim. Posle sam vrištala i željela sve da vratim. Eto, tako je završio tvoj broš!“

 „Izvini, ako sam ušla previše u tvoj život, al samo da te pitam još nešto.“ Ispričala sam joj Adisovu priču. „Kad bi se moglo sve vratiti, koga bi ti zaljuljala na vješalima?“

„Samo svoj ponos!“