Moje drage žene iz Udruženja Nova ženska inicijativa pozvale su me da napišem priču o majci, koja će biti dijelom ovogodišnjeg obilježavanja Dana majki, a za koji je raspisan i poziv za najbolju priču. Međutim, rekle su meni: „Slušaj Sanja, tvoja priča će  biti van konkurencije.“ A ne znadoše da  me upravo te riječi podsjećaju na moju majku, koja je za mene upravo to uvijek mislila. Da sam van svake konkurencije.

I kažem ja mojim dragim: Sandi, Alisi, Ameli, Bilji, Nadi, Zlati i svim ostalim: „O majci pišem samo tužne priče.“ I ne znam da li sam totalno pogrešna ili jedina prava osoba za ovo, jer je gubitak majke dio mog života koji nikada nisam prihvatila kao realan.

Godinama nosim taj žig, taj kompleks, tu nezaraslu ranu od gubitka majke i nisam sigurna koliko sam vam dobar izbor. A kako sam opstala? Upravo zahvaljujući mojoj majci, za koju vjerujem da je  imala osjećaj da neće biti dugo sa mnom, pa mi je stalno ulivala beskrajno samopouzdanje, uvjeravajući me uporno i konstantno da sam najljepša i najbolja, da za mene ne postoje granice, da ako tako budem vjerovala mogu da ostvarim baš sve što poželim i da sam ja apsolutno bez konkurencije. Često mojim prijateljima pričam o tome kako me mama podsticala na neustrašivost, kako je govorila da život ne miluje, ali da se hrabri uvijek snađu. I kako sam išla na takmičenja razna u osnovnoj školi, pa sam dan prije drhtala i plašila se da li ću znati. Govorila sam: „Mama, znaš li ti ko se sve takmiči, pa sve sami najbolji, pa kako ću ja s njima?“ Mama je hladno odgovarala: „Oni se sad zajedno plaše jedino zato što znaju da dolaziš ti, a za tebe svi znaju da si najbolja. Možeš misliti kako je tek njima!“ Ja sam imala preko trideset godina kada sam shvatila kakav je motivator mama bila.

A mene je život okrunio s troje djece, moja tri nebrušena dijamanta. Kad su bili mali i učili odnose između ljudi, ko je kome majka, ko tetka, ko sestra, sve troje su u svoje vrijeme upravo ovako rekli: „Tatu je rodila Nana, Srđana je rodila tetka, a mamu niko nije rodio.“ E takva sam ja - samonikla.  Tako je nazivala moja baka  zaboravljeni luk ili krompir, koji preživi sve mrazeve i vjetrove i koji u proljeće nikne sam. E taj samonikli luk ili krompir bi ona štitila, zabadala granu da ga obilježi, odvajala da ga ne polomi prilikom sijanja novih proljetnih zasada. Jer prema samoniklom treba imati poštovanje, znati koliko je njegova borba bila teška, koliko je samonikli hrabar! Nama djeci bi, dok trčimo po bašti u proljeće, dovikivala: „Pazi da ne pogaziš samoniklog!“

Voljela bih da su tako razmišljali, recimo na univerzitetu, kada su mi dali otkaz, nakon što sam rodila treće dijete (toliko o podršci majkama, ženama, natalitetu). Kažu: „Nismo mi htjeli, al' morali smo poštovati propise.“ Život je ipak pokazao da za nas samonikle, važe neka druga pravila, jer kad nemaš majku, šta ti onda znači neki papirnati ugovor, neka odredba, koja je rastegljiva, pa kad se nekome namješta, ona se nerealno rastegne, a kad hoćeš da „poštuješ zakon“ onda je stisneš, da samo mali broj mojih ili tvojih može pod nju da se zavuče. Al srećom da nafaku ne daju ti koji stišću ili razvlače propise.

Jednom sam srela na ulici poznanicu koja je gorko plakala. To je žena u ozbiljnim šezdesetim. „Umrla mi je majka,“ rekla je. Iznenadilo me ovo, pa pitah: „Pa koliko godina je imala?“ „89!“ U namjeri da joj pokažem koliko je njena situacija zapravo dobra, rekoh: „Ja bih, na vašem mjestu, bila sretna, jer ste cijeli život imali majku!“

„Znaš Sanja, ja znam šta ti hoćeš da mi kažeš, al' ja upravo zato plačem, jer sam cijeli život imala majku, pa sad ne znam da živim bez nje!“ Shvatila sam tada njenu perspektivu i da trebam imati respekt i prema takvim osjećanjima. Nikad nisi dovoljno star da prihvatiš sudbinu samoniklog.

Ja sam inače od onih koji ne pokazuju ni kada boli život, ni kada nema para, jednostavno vjerujem da ne treba baš sve da piše na čelu i da život uvijek ide sinusnom putanjom. Sve je tako, samo je bol za majkom konstantan, i njega jedino pokazujem. I ponavljam. I koliko god bila dosadna, možda morbidna, koliko god skrivala, ja taj krik moram da izbacim povremeno. I to da se čuje i vidi. Jer nakon majke, živim baš život samoniklog, sve mrazeve preživim ponovo, sve vjetrove i niknem. Niknem uvijek i iznenenada, zahvalna onima koji me granom obilježe, da me zaštite za ovu sezonu. Ponekad i prigovore: „Tražiš za sebe specijalan tretman!“ Pa tražim, jer moram, jer mi treba, jer mi ga niko neće dati, jer se niko neće sjetiti sam, jer mi treba više snage da izniknem ponovo. I šta je u tome loše? To u stvari nije specijalan tretman, nego poštovanje za snagu i hrabrost.  

Moj život s majkom dijeli se na dva perioda. Jedan normalni, lepršavi, period kada sam bila dijete, kada sam bila nečija i koji je trajao do moje dvadesete godine. I drugi, period mamine teške i nemilosrdne bolesti, kada smo zamijenili uloge. Vjerovatno niko ne bi želio da čita priču o tome kako se mama godinama patila, kako je umirala slijepa i u dekubitalnim ranama i kako sam zapamtila scenu kada je mene nekako tužno pogledala medicinska sestra, skinula burmu s mamine ruke i rekla: „Od sad je nosi ti.“ A ja sam, samo par mjeseci prije toga, na prst stavila svoju vjenčanu burmu. I tako godinama nosim dvije. Nakon toga sam sjedila s tadašnjim radnim kolegicama i pričala im šta se desilo i pokazivala prst sa dvije burme. Zauvijek ponavljam riječi jedne Vesne, koja mi je iz svog iskustva rekla: „I dok je takva tvoja mama, bez svijesti, ali dok diše, ti i dalje imaš majku, ti si i dalje nečije dijete, kad umre, osjetićeš tu razliku.“ I Vesna je bila tako prokleto u pravu.

A nedavno je Sanda baš pisala slično i rekla za majku: „Samo diši!“

Od moje dvadesete godine kraj mene promiču slike mojih prijateljica, komšinica, radnih koleginica, koje užurbano odlaze kod svojih majki: „Mama ja napravila moje omiljeno jelo, tortu, baklavu, čuva moju djecu...“ Ili, slušam žalbe: „Mama je bolesna, mama je dosadna, mama previše traži, nemam više svoj život...“ A ja gledam i razmišljam kako li bi moja mama izgledala kao starija žena, kao starica, kao baka.

Šta bih ja na ovo sve rekla, samo Vesnine riječi: „Sve dok diše, ti si nečija...“ U dugim razgovorima sa mojom Ljuljom, koja je još prije mene sahranila majku, ona kaže: “Vidiš Sanja kako smo mi oštećene, em bez majke, em cijelog života slušamo kako je ovima koji je imaju teško.Ponekad bih prosto rekla „nije fer“, ali ćutim, ionako me ne bi shvatile.“

Ali, imamo i mi svoje oaze. Samonikli se naviknu da koriste alternativne metode. Na primjer, uvijek ostaje san. Ali ni taj san neće da dođe često. Naime, ponekad sanjam moju mamu, kako je dobro, kako je zdrava i lepršava, kako razgovaramo i kako joj pripadam. Ranije me to uništavalo, ali vremenom sam navikla da volim taj san, da ga iskoristim, da ga kvalitetno odsanjam, pa makar to. Al' kratko traje, majku mu, prokleto kratko. I kao u svim snovima, ona odlazi, a ja puštam neki nijemi krik, pokušavam da kažem: „Ostani još minut!“

Mojim prijateljicama iz NŽI, koje su me zamolile da napišem priču o majci želim da se zahvalim što su mi dale upravo ono što ponekad tražim -  specijalan tretman i što su me podsjetile na moju majku kako je govorila: „Sanja, ti si bez konkurencije.“

I da poručim onima koji imaju majke: „Budite sretne što ste nečije dijete, grlite svoje majke i neka vam dugo dišu.“