Buba me lomi već danima da napišem priču o Saši, o tome kako je sve počelo, a čega je ona bila tihi svjedok,  pa do sad 29 godina kasnije. Naime, Buba je prvenstveno bila Sašina drugarica, naravno i moja, no u svakom slučaju, tada bi se on prije povjerio njoj, nego nekome drugom.

U kraćoj verziji rekla bih ovako:

Gotovo da se sjećam dana kad sam se iz larve pretvorila u lutku. Valjda to sve ne bi bilo tako da mi mama nije sašila jednu slatku žutu haljinu, apsolutni mast hev (must have), kako sad čujem da govore modni stilisti.  Bio je to raspust između prvog i drugog srednje škole. Jednog dana, prirodom valjda izazvana, odbacila sam bezličnu ljusku, promijenila frizuru, nabacila stav i žutu haljinu i izašla na Telex. Mislim da je stvar bila i do stava, ali i do perfektnog kroja žute haljine i  tad me primijetiše svi momci od 15-25 godina. Među njima Saša. Prepričao je bezbroj puta da je rekao sebi, a možda i Bubi: „Ovo će biti moja žena.“ Rekao to, otišao u vojsku (kako su tad svi momci išli), bio treća godina fakulteta kad je odlučio da aktuelizira svoju namjeru, pozvao me u kino i te karte (Kino Mladost, 8.3. 1988, film Krokodil Dandi) nosi u novčaniku sve ove godine, pa kad padne u sevdah ili želi da impresionira naročito mlade ljude, pokazuje karte, pominje prije vojske, samom sebi, dato obećanje. Prosto je i ćoravom vidljivo koliko tiho likuje kad vidi kako se tope žene na neizrecivu romansu Sašinog gesta, no to i bude njegova namjera, te spretno već potura kornete da uhvati njihova rastopljena bića i svaki put prihvata na grudi taj očekivani orden, kad ga rastopljene romantičarke potapšu po ramenu i kažu: „Svaka ti čast!“

Karte su sad već arhivska građa, tako da se pokazuju samo u posebnim prilikama, na primjer, kad su kćerke sticale punoljetstva i sad kad ga gotive nepoznate žene u prodavnicama, na šalterima, dajući mu prednost i govoreći: „Vaša žena piše krasne priče, svaki put plačem. Al nek piše malo više o mahali!“

Sašu sam upoznala kad mi je bilo 20 godina, ne pomišljajući tad na njegov tajni plan. Slučaj je htio da se prosto nikada ne vidimo tih pet godina u međuvremenu.

E sad malo o mahali:

Pisala sam već o Tušnju i Miladijama, dijelovima Tuzle za koje je vezano moje rano djetinjstvo, no još ne pomenuh Pašabunar, dio grada gdje sam živjela najduže, stekla najbolje drugove i rodila svo troje djece. Pa počele komšije da mi pišu i govore: „Svi dođoše na red, samo nas nigdje!“ U pravu su, što jest jest.

A na Pašabunaru se trista čuda i sto đavola svaki dan dešava.

Uvijek obratim posebnu pažnju kad moja djeca pričaju da su dobili novog druga u razredu. Svaki put očekujem neki poseban detalj, koji me podjseti na dan kad je naša učiteljica došla i rekla: „Imate novu drugaricu, ona se doselila kod nas i od sad će ići s vama, zove se Olivera!“

Na prvu mi se nije svidjela, bila je povučena i nije nas baš blagonaklono gledala. Nakon škole krenusmo kući, pogledam, Olivera ide ispred mene, pa mojim putem, pa na Pašabunar, pa u moj haustor i pitam je tad gdje stanuje, a ona reče: „Na četvrtom!“

„A ja na drugom.“

I tako je počelo. Olja i ja, svaki dan po 15 sati, svaki dan do najtananijih osjećanja, škola, ocjene, momci, simpatije, usponi, gorki padovi, fakultet, razočarenja, veliki planovi, mali rezultati, a najviše maštanja. Kao i sve djevojke, od kad postoji svijet, maštale smo o krasnim i uspješnim muževima, velikim karijerama, raskošnim haljinama. Maštali smo do maja 1993, kad odvede Olju autobus u ratnu razmjenu, u Loznicu, odakle je u naš razred došla, 16 godina ranije. Rastanak s Oljom pamtim kao jedan od nastresnijih dana u životu, koji mogu mjeriti samo s uzbuđenjem koje sam doživjela kad sam svoju sestru vidjela nakon četiri godine rata. Tu ratnu godinu, kao i sve prethodne smo dijeli i zalogaj i cigaru. Dobila sam poruku preko Crvenog krsta u kojoj je pisalo: „Sad bih dala šteku cigara za jednu s tobom popola!“

Olji sam zahvalna što me oblikovala, nikad nije dala da budem slaba, naučila me da istinu treba sagledavati onakvom kakva jeste. Raskrinkavala mi je i ogolijevala neke moje zablude: „Nema od tog ništa!“, govorila je kad sam joj na ramenu poplakivala prepričavajući kako me „on“ (neki tad važan on) pogledao, pa prišao, pa pitao da izađemo... Pa kako smo sto puta i ona i ja, kao i svi valjda u tinejdžerskim danima, viđali te svoje simpatije, kojima smo pripisivali viteške zvijezde, kako se drže za ruke s nekim drugim curama, a prethodno su nama davali izvjesna obećanja, baš oni za koje smo se mi u svojim maštanjima, udavale, rađale im bucmastu dječicu, primali njihove Oskare i plakale s rupčićem u publici kad oni kažu: „Sve ovo ne bi bilo moguće da nije bilo moje voljene Sanje (Olje).“

Olja nije nikome davala pardona, znala je i da udari i dječaka i momka, branila me od pasa avlijanera, govorila: „Samo prođi i gledaj ispred sebe, možeš ti to!“ Za nas se lijepilo mnogo tuzlanskih momaka, ali zbog zlog glasa koji je uživala naša mahala Pašabunar, često smo bile predmet zezanja: „Ma ko bi se s vama zabavljao, valjalo bi vas pratiti kući, ko je lud da ide na Pašabunar!“ Nekad je neko znao pitati: „A gdje je to one stanuju?“, a naši momci bi uhodano odgovarali: „Pet minuta od Elektro-Tuzle, al' telefonom!“

Olja je imala najljepša koljena na svijetu, izvajano tijelo, na kome smo joj Jaca i ja zavidjele. Al' javno smo to govorile, kad pijemo kafu i pušimo, skriveni od Jacine mame. Ja: „Joj Olja, da su meni takva koljena, gdje bi mi dio kraj.“, a Jaca: „Jooj, a meni takve grudi, pa da prave taj oluk“, a Olja je najviše voljela remi i cigare, pa bi se samo smješkala i žmirkala jednim okom, jer joj je ulazio dim. Tako pokeraški je gladala s cigarom u uglu usana i kartama u rukama i na naše komentare o nogama i grudima govorila: „De vas dvije sjednite da vas poderem jednu partiju!“

Imale smo mi veliko društvo, ali nešto smo imale samo Olja i ja, nešto što je zauvijek ostalo naše. Naime, mi smo učile napamet pjesme velikih pjesnika, učile zajedno i recitovale odlično: Jesenjina, Cesarića, Puškina, a ja kasnije, misleći na Olju, pridodala tome i Dučića.  Imale smo svoje rituale odgovaranja stihovima, na primjer, kad ne znam šta bih joj odgovorila na neko pitanje, rekla bih: „Krhko je znanje!“ (Povratak, Cesarić), ili „Vrlina vaših nikada neću, dostajan biti, ja Tatjana!“, (Evgenije Onjegin, Puškin) a ona meni, da pokaže kako zna odgovor na nešto moje: „Al zapitan odgovor njemu tada hitar dade“ (Bosna, Dizdar), itd. I noć prije njenog odlaska plakale smo i recitovale dvoglasno i onog dana kad sam je ponovo vidjela u beogradskom Zoo vrtu, kada je došla sa sinom, a ja sa dvije kćerke, plakala smo i recitovale. Prosto filmski, uvijek sam to mislila.

No filmska je bila scena kada me Olja pozvala da siđem na prizemlje mog fakulteta da me upozna s novim momkom. Ja sam strčala i tada s Oljom upoznala Sašu. Da, ovog mog, što čuva karte i otac je moje djece. Tada sam po prvi put imala neka čudna osjećanja. Tad udari moje srce neki čudan ritam. Po prvi put sam tad pomislila kako je njen momak divan i kako je šteta što ja nemam takvog. No, ja sam uvijek bila ta koja je instistirala na paktu između nas drugarica, ja sam davala definiciju tim odredbama, nisam davala da se dodaju amandmani. Tapija je bila jasna – nikada ne preoteti momka drugarici. I držala sam se toga još godinu dana. Olja je došla jedan dan razočarana i rekla da su prekinuli, da je očekivala više od te veze, al' eto, trajalo je to jedno 20 dana. Saša je napravio konvencionalnu pauzu i nakon godinu dana se pojavio s karatama za kino. Za rasplet ovih događaja, jedino je znala Buba. I čuvarice moje tajne: Jaca i Milijana, koje su pažljivo sa mnom smišljale kako da pristupim Olji i pospem se pepelom po glavi.  Ostalo je istorija.

Kada sam se vidjela s Oljom u Beogradu, ispričala sam joj scenu, koja je mene zaledila, a na koju je ona čak plakala. Naime, par godina posle rata, već sam imala kćerke, kad sam se vrlo kasno vraćala taksijem sa neke zabave na Pašabunar. Taksista je ćutao kad sam mu rekla da mi je poznat, ćutao do kraja puta. Bilo je oko dva iza ponoći, kad me dovezao kući, prilično brzo zakočio i progovorio prve riječi: „Gdje je Olja?“ Ja sam bila začuđena i tad mi je on ispričao kratko kako je godinama bio zaljubljen u nju. Ili u nas. Jer nekako, ni on sam nije mogao da odredi. Al' tako vjerno je dočarao scenu: „Ja sam godinama, s tri druga, svako veče sjedio na kiosku preko puta Lipe (kultna kafana u Tuzli, ulica Gradska, u blizini Singer radnje mog čika Fadila) i čekao da vas dvije naiđete pored Hukine pekare. Onda bi, na pristojoj udaljenosti, išli do Omladinskog za vama. Kakve je noge imala Olja, čovječe! Ona je bila zgodnija, al' ti si imala to nešto! Tebe kao da sad gledam, imala si neku žutu haljinu!“

I to „nešto“ što ja uvijek imam valjda je privuklo i Sašu i tako počeše stradanja mladog Hajdukova.

(No Buba, ovo je bio uvod za tebe, al' Saša je zaslužio duže pripovijedanje, živi bili, pa dočekali i to.)

A Olja, ljutila se na mene dan dva, kad sam joj rekla da sam se zaljubila i prekršila pakt. Poslije se pokeraški smješkala, držala cigaru u uglu usana, potapšala bi Sašu i rekla: „Preote te ova vještica!“

I tako, ja sam imala „nešto“ što me dobro plasiralo kod najboljeg od svih ljudi na svijetu, koji od tada postade: „moj trenutak i moj sen i sjajna moja reč u šumu“ (Pesma ženi, Dučić). Čovjeka koji je ispunio sve moje želje i pristao na sve moje furke. I kaže da se ne kaje! Sretnik koji je jedini dataknuo i Oljina savršena i moja kvrgava koljena. I odabrao kvrgava. Ne kaže se džabe da svaka roba ima svoju mušteriju!

Svoju djecu sam odgajala recitujući naše pjesme, Olja. Glumila sam im nastupe, izražajno recitovala, klanjala se do poda, oni bi aplaudirali, a ja sam uvijek mislila na tebe. Na ženu koja se sklonila da napravi meni dobro mjesto.  Željela bih da ovu ispovijest završim stihovima, za koje se nadam da ćemo ih Olja i ja uglas recitovati, dok Buba, Jaca, Amra i moja kuma Milijana (o njoj posebna priča, velikoj svjedokinji mojih groznih furki i padova) budu sjedile na počasnom mjestu, ako ikada objavim nešto ozbiljnije:

Pišem vam, šta bih znala bolje

I šta vam više mogu reći,

Sad zavisi od vaše volje,

Prezrenje vaše da l' ću steći!

(Tatjanino pismo Onjeginu, Aleksandar Puškin)

 Buba, valja li ova?