Piše Sanja Hajdukov

"Jednoga dana govorićeš: moja su mi djeca draža nego ona što je bila i kada budem umirao neće mi biti drago što idem k njoj, nego će mi biti žao što ostavljam njih", rekla je umiruća Ketty Heatcliffu (Orkanski visovi).

Neki dan je umrla Dijanina mama. Majka djevojke stradale na Kapiji. I svi smo znali da nije žalila ni za čim što ostavlja ovdje, nego se radovala što ide k njoj.

Jer mi Tuzlaci smo svjedoci najtužnijih istina. Danas je dan kada je od bola utrnula Tuzla - 23 godine od stradanja mladih na Kapiji.

Nakon prerane smrti 71 mladog čovjeka, od kojih sam mnoge poznavala, ostale su cvjetne humke, naša sjećanja, ali ako može ovaj događaj nešto činiti još tužnijim, jesu lica njihovih roditelja, kojima 25. maj traje. I tijela i korak. Uvijek savijena tijela, težak i besciljan korak, prosto izgledaju kao neko ranjen, ko krvari, ali ide dalje i ne pomišlja da zaustavi tu krv, da zatraži pomoć. Oni samo idu da iskoračaju svoj život, da potroše njima date korake, da izdrže život kao najtežu zatvorsku kaznu.

Danas će 71 humka biti prekrivena cvijećem. To cvijeće će danima uljepšavati, premještati, pridizati roditelji stradale djece, sklanjati uvelo i donositi novo cvijeće. Kada prođete Šetalištem Slana banja, najljepšim dijelom Tuzle, uvijek ćete na groblju/mezarju prekinute mladosti vidjeti po jedno, dva bolom skupljena tijela, kako zaliva cvijeće, čupka travu i nešto tiho šapuće sa svojim djetetom, koje bi sad bilo otac, majka, pisac, profesor, cvjećar... Govore im o njihovim vršnjacima, gdje su sad, ko se oženio, ko zaposlio...

Ostatak teksta pročitajte na 

http://balkans.aljazeera.net/blog/tuzlanska-kapija-roditelji-jedno-po-jedno-idu-svojoj-djeci

www. Erazmo.ba – budite aktuelni,obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, Photoshop,Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Engleski i Njemački jezik.