Piše Sanja Hajdukov

Zašto je Anita Milivojac uspješna žena – zato što su njeni snovi slatki, odsanjani, zašećereni i lijepo upakovani.
Svi mi koji smo odrastali pored Singer šivaće mašine zauvijek smo ostali za nju vezani, emotivno i gotovo fizički.
„Što će nam mašina?“, pitao me muž, kada sam nakon vjenčanja određivala koji su nam dijelovi namještaja najbitniji. „Kako šta će nam?“, nisam mogla da zamislim to pitanje, ni da neko to pita, a pogotovo da očekuje odgovor da nam nije potrebna. Singerica je uvijek potrebna,  uvijek znači i potpuno je nevažno da li na njoj šijete, al naprosto se bez nje živjeti ne može. Mi tako odgojeni, s takvim nitima protkani, pored šivaće mašine osjećamo sigurnost, privezanost,stabilnost.
Ovako je razmišljala Anita kada je, nakon bakinog višegodišnjeg izbjeglištva u Hrvatskoj, gdje je na kraju i umrla, krenula da u rodnu Banja Luku vraća Singer mašinu na kojoj su šile i baka i svih šest njenih kćeri.  Mnogi bi ovo smatrali suludim potezom, ja naravno nikada ne, jer bih i sama radila isto, da je bilo do mene.
Kažu da ako nekog svog više ne možete dotaknuti rukama, teško jeste, ali dokle ga god svojim mislima dotičete, živjeće. Tako i danas  kroz Singer mašinu, njene recepte, mustre, navike, živi Anitina baka Ana svakog dana i dok bude Anitinih kreacija, slatkog programa, servisa za ručavanje, restauriranih bakinih komoda, živjeće sve njeno i dobijati sasvim druge, možda veće oblike, značenja, forme i plešće se neke druge priče i šiće se neke druge, jednako atraktivne nošnje.  Anitini djed i baka su živjeli od izrade konjskih samara, gdje je djed izrađivao drvene dijelove, a baka na pomenutoj Singerici šila kožne dijelove, kaiševe i torbe.
„Jednog dana šiću i kreiraću torbe!“, veli mi Anita, ekonomistkinja i poduzetnica iz Banja Luke, koja njeguje finu tradiciju, pravi divne slastice i kroz koje živi svoje snove. „Slatki snovi su priča o ljubavi i bogatstvu tradicije. Naslijeđe koje se prenosi s generacije na generaciju. Priča je to koja uzajamno povezuje  tradiciju i moderan život današnjice. Jedinstven spoj okusa koji će vam zauvijek ostati u sjećanju.“ Ovako Anita opisuje kolače i torte, koje pravi u svojoj maloj, izuzetnoj i nesvakidašnjoj slastičarni u Banja Luci.  
Nakon poslova u ekonomskoj struci, naprosto je osjećala priziv da treba da se okrene onome što voli i što najbolje zna da radi.
Neko od nas zna da ispriča, neko da vas podsjeti, neko pak, zna da dočara ukuse i vi se, baš kao u snovima, osjetite da je ta osoba tu uz vas. Neki ljudi, rekla bih, imaju misiju ili dobiju poziv da nešto nastave, da ožive, da ne zaborave i u tome je njihova tajna snaga. Ljubav koja kroz to raste, mijenja se, upotpunjuje i prožima. 
Ako imate mamu po imenu Ruža, koja odlično pravi domaći sok od ruže i sama je osmislila kolač koji se zove Ruža, ima oblik ruže odličnog je ukusa, nekako sve govori da treba da otvorite slastičarnu i sve blagodati simbola ruža podijelite sa svijetom.
Često kad govorimo o poduzetništvu, naći će se neko ko će reći da je za to potreban dar, a ne toliko obrazovanje. Ali, ako ste vi diplomirana ekonomistica, sigurno ćete ovaj posao raditi bolje, lakše sagledavati sve rizike ovog posla bolje znati u šta da uložite,  čemu da date prednost i kako da marketinški pozicionirate svoj proizvod. Bogatstvo tradicije je ono što nam Anita zapravo nudi na krasnim tanjirićima, s lijepom porukom, svježim cvijetom na svakom stolu svoje mini slastičarne, u čijem svakom kutku vi upravo osjećate svo bogatstvo i punoću doživljenog, iskustva koje se godinama taložilo i obogaćivalo, sve je tu nekako umiveno i miriše na smiraj.
Tako je Anita, junakinja ove priče, koja zapravo za sebe tvrdi da je najmanje junak ona,  odlučila da drevni bakin i mamin kolač Ruža, njegov sastav i oblik zaštiti kao intelektualnu svojinu njene porodice. Rijetko gdje smo, priznaćete čuli za ovakav potez.
Oduvijek je Anita razmišljala kako žene u njenoj porodici imaju dominantnu ulogu i kako nikada nisu štedile sebe kako bi poboljšale uslove života u svojoj porodici, ali i našle se pri ruci komšijama, rođacima. „Mi nismo znali za naziv catering, ali smo takve navike uvijek imali u našoj porodici“, sjećajući se djetinjstva veli  Anitina mama Ruža. Samo što je naš catering uvijek bio besplatan, ali za svako dešavanje u komšiluku, baka ili mama bi napravile kiflice, pitice, kolačiće, kako bi se počastili posjetitelji, radnici, najamnici, prolaznici.  Naprosto su smatrale da je to i red i odgoj i nikada nisu pomišljale da od toga treba odustajati, niti takve geste naplaćivati.
I tako su Anitina baka,  potom mama, a sad i ona, šile, vezle, uređivale, dotjerivale, a posebno u kuhinji pravile razne čarolije. Sve se to u Aniti taložilo, slagalo kao znanje koje se ne može nigdje kupiti, ni steći formalno, ukoliko vam to venama ne teče. A u poduzetništvu ste uspješni ukoliko radite ono što najbolje znate.
I Anita je odlučila da njen poslovni model bude malo drugačiji, ali da u njemu objedini svu tradiciju i bogato nematerijalno kulturno naslijeđe žena najbližih njoj, mame i bake. Počela je da kreira odjeću koju su ona i mama pretvarale u sjajne odjevne predmete. Gledala je tavane i podrume bakine i mamine kuće i naprosto ništa od stvari koje je tamo nalazila nije mogla da odbaci. Sve je imalo dušu, sve je nosilo priču.  I Anita je shvatila da je njena snaga u tome – u snazi tradicije, u moći naslijeđenog, u znanju i vještinama koje ne smiju nestati, koje ne smiju pojeftiniti.
Sa bakinog tavana i ostava uzela je namještaj koji je ručno šmirglala i dotjerivala i vraćajući mu stari sjaj i izgled pretvorila ga u komade neprocjenjive vrijednosti. Uredila je malu i gotovo zaboravljenu kućicu i pretvorila je u slastičarnu, koja je sva njena. Ostvarenje njenih snova – od enterijera, pakovanja, ponude, pa do poruke koju svaki od tih kolača nosi. Kada kupujete i jedete Anitine proizvode, vama je jasno da u sebe unosite emocije koje su se kroz generacije utkale u te recepte i to je zapravo ono što je Anita i htjela da postigne.  Čim uđete u taj objekat, shvatite da u tako nečemu niste ranije bili. Male sobice, namještene tako da se vi i vaši prijatelji na poslovnoj ili privatnoj kafici tu možete osjećati udobno kao u bakinoj toploj sobi. Oko vas lični predmeti Anitinih predaka, njihove fotografije, na stolovima njihovi stolnjaci, na svakom stoliću svježe ubrano cvijeće. Poslužiće vam domaći sok od ruže, poješćete kolačić u obliku ruže, pročitaćete neku nadahnjujuću poruku. Osjećaćete se dobro i inspirisano,  poželjećete da opet dođete, možda ćete da ponesete kući neki kolač s mirisom vaše bake. Svuda oko vas biće vaša baka, ili vaš mama, ili vaša komšinica koja je pravila nešto slično. Osjećaćete se živo i poželjećete da i vi živite kroz nečija sjećanja, kroz nečiju pažnju. Jer Anitini snovi su slatki, zašećereni i lijepo upakovani.
I kao što u snovima biva, a samo rijetki ih ostvaruju, Anita je odlučila da realizuje svoju veliku želju i upiše studij teologije. Na kraju svojih tridesetih upisala je katoličku laičku teologiju u Mostaru i veli da se rijetko kada osjećala tako ispunjenom i tako ostvarenom. Život se odvija između studija i poslova koji su u Banja Luci, balansira i žonglira, ali postiže.  Studij teologije učvršćuje je u vjerovanju da se sve dešava s dobrim razlogom. Ona zna da je dobar razlog zbog kojeg se neki kolači ne prodaju. I to Anitu zapravo veseli, jer sve te koji uveče preostanu, podijeli onima koji ih ne bi mogli priuštiti, jer zna da bi tako uradila i njena baka kojoj je dala novi život i novo trajanje. Svi mi postojimo dok je nečije ljubavi u nama. A bez nje?  I Sveti Pavle se to pitao i zaključio: „Bez ljubavi, ništa sam.“

www. erazmo.ba – budite aktuelni,obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, SPSS, Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Catia, Engleski i Njemački jezik.