Priča o prijateljstvu

Piše Sanja Hajdukov

Đavo zna da li sam je trebala prećutati.
Pričala je glasno, djelovala uvjerljivo, živjela život po naslijeđenim mjerilima, dugogodišnja prijateljica moje majke, Hatidža.
Ne znam da li je za sebe tražila poseban tretman, ali ga je od moje mame izdašno dobijala. Kad Hatidža dolazi, mama je za nju pravila najukusnija jela, najslasniji kolač. Radi nje je sve poslove ostavljala, njoj s mora donosila najljepši suvenir. Govorila je kako je Hatidža jako dobra žena, kako i nije bitno što nije naročito obrazovana, ali kako ima prirodan dar za lijepo, kako je valjda, zbog nekih starinskih svjetonazora Hatidža uvijek prva u pokazivanju poštovanja i razumijevanja za drugog.  Za ranih proljetnih dana putem bi ubrala granu behara, ili je donijela iz svog dvorišta, ubacila u našu vazu i rekla: „Da vam malo zamiriše kuća.“
Živjela je luksuznije nego što su prilike definisale, preko svojih mogućnosti, uvijek bogu draga i sreći naklonjena. Za njenog muža su pričali da je blizak državnoj kasi, pa da iz nje zna da zagrabi, a da to niko ne vidi.  A svako je to mogao vidjeti po načinu života koji su vodili. Hatidža je trošila obilno, kupovala skupe stvari i sebi i drugima, poštovala i snahe i zaove, darovala svakog ritualno i protokolarno. Ljetovala luksuzno, mijenjala namještaj u skladu s trendovima, školovala djecu, sve od jedne muževe plate, pravila kuću i pravila se nevješta u računici. Pričala je o vanrednim i rijetkim sposobnostima svoga muža, kako je rijetko ko vrijedan kao on i kako i firma i Titova država idu naprijed zahvaljujući trudu onih koji su kao on, a takvih je malo. Ako bi diskusija otišla daleko, ona bi odmah rekla da se ona, istini za volju i ne razumije mnogo, jer ona je samo prosta domaćica.
Mama je istinski i bezrezervno voljela Hatidžu. Nije joj zavidjela na imetku i  upadljivom napretku u izgradnji kuće. Rast troškova pogađao je sve osim Hatidžinu porodicu, na šta je mama samo govorila: „Ćuti, nije naše da se u to petljamo.“
Mnoge mamine kolegice s posla su, oduševljene njenim zlatnim rukama i vanrednom talentu za modne kreacije, tražile da im nešto sašije, da skrati, prepravi, oživi, prekroji. No, ona je bila vrlo oštra u odluci da to neće raditi nikome bez izuzetka, jer je to igra bez kraja. Znala je da samo ako zauzme čvrst stav i istraje u tome će i uspjeti da održi prijateljstva, dobre odnose i pritom se ne osjeća iskorišteno.
Takav stav je imala i prema rođacima, komšijama, mojim drugaricama. Šije se samo iz hobija i samo najužem krugu.  Mnogi su nudili da joj plate, no ona nije posustajala. Nije je privlačila dodatna zarada.
„Kad odem u penziju, tada ću šiti za pare, tad će mi trebati.“
Mama nikada nije šila za pare. I nije otišla u penziju.
Izuzetak za šivenje je bila samo Hatidža. Znala je za mamine odluke, no ona bi uvijek imala neku skupu svilu, ili neki zahtjev kako da prikrije karnerom svoje zdepasto tijelo, pa se samo u mamu uzdala.  Mama je njoj davala specijalan status u svemu. Hatidža je u svemu tome znala da se postavi, da obilato pohvali, da se zahvali, da kaže kako to niko drugi ne zna tako, jer samo je jedna Danka, žena sa bezbroj talenata i vještina.
Hatidža je imala priču za svakoga, za mog tatu kako je zgodan, kako je rođen pod sretnom zvijezdom jer je oženio najbolju od svih žena, za mene kako sam vanredno lijepa i kako me velike stvari čekaju.
Vrata je otvarala teatralno, živjela život kao na vječnoj pozornici, uvijek se šepureći svojim sitnim koračićima, uzdižući ramena svog kratkog zdepastog torzoa. Hatidža je govorila glasno, smijala se bučno i napadno, jela slasno i obilno, hvaleći svaki zalogaj. Hvalila je nesebično i nove zavjese, i moj stas i tatin ravan stomak i mamin najnoviji način serviranja stola, primjećivala je nove šoljice, za svaki problem imala riječi ohrabrenja i utjehe. Naprosto, bila je omiljena mamina drugarica i oslonac, brojali smo je u najvažnije osobe u životu.
***
Naš komšija Braco je naglo uhapšen i nedugo zatim odveden na izdržavanje robije jer je pronevjerio službeni novac. Odležao je 12 godina, porodica mu se raspala i ništa više nije bilo isto. Braco je bio samo jednu stepenicu ispod Hatidžinog muža u istoj firmi. Očekivali smo da će se klupko odmotati i mama je u strahu obećavala šapćući nam da kad dođe đavo po svoje, a doći će i kad na vidjelo dođu tajne rabote njenog muža, mi Hatidžu ne smijemo ostaviti samu.
No đavo nikada nije zakucao. Hatidžin muž je znao koga da podmaže i ucijeni, znao valjda ko gdje krije kosture, a gdje bočice s otrovom i tako oni duboku starost dočekaše neokaljani.
Kako život nije pošten, tako pokuca đavo na naša vrata i obori podmuklom i neočekivanom bolešću moju mamu. I kao što obično biva, prvo se počeše odmicati oni najbliži. Hatidža je došla jednom, kasnije par puta pozvala telefonom. Za osam opakih godina nikada nije donijela ni jedan ručak, nikada svoju odanu prijateljicu nije nahranila supom na bolničkom krevetu, nikad donijela trešnje koje su u njenom dvorištu obilno rađale. Ni granu behara nije ubacila u vazu kraj bolesnice. Mama je umrla napaćena i razočarana. Očekivala sam Hatidžu taj dan kada smo joj javili, pa sutradan, pa sam ispred kapele našeg groblja protezala vrat ne bi li je ugledala, pa nekoliko dana kasnije očekivala da će pokucati. Pa nekoliko mjeseci kasnije...
A onda me uhvatio strah od toga šta ću joj reći kada je vidim. Jer nekad ću je neizostavno sresti.
Imala sam već troje djece, a između najstarije i najmlađeg je čitavih 12 godina razlike, i dok me trogodišnjak saplitao, krećući se kroz grad, pokušavajući da izbalansiram šetnju s djecom, curenje sladoleda, natrpane kese, kad sam ugledala nekada dobro poznati geg. Zgrabila me Hatidža s puno oduševljenja, privukla, prigrlila i rekla: „Lutko moja, sve se spremam da ti dođem!„
I kako mi je ta rečenica zabrujala u ušima, tako se ne sjećam ni šta sam rekla, ni kako sam krenula dalje, ali osjećala sam da živim neku paralelnu realnost u strahu da njen pogled ne probudi moje demone. Kao da nisam bila tu, kao da se sve to desilo na ekranu nekog mog životnog filma. Jedino što nije bilo kao na filmu je neki jedak i oštar bol, koji je zasjekao talog Hatidžinog dvadesetogodišnjeg „spremanja da dođe“.
Bila je to priča o Hatidži, a mogla bi se zvati licemjerje ili laž. A mogla bi da se zove: Život.
Sad samo đavo zna da li sam je trebala prećutati.
 
www. erazmo.ba – budite aktuelni, obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, SPSS, Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Catia, Engleski i Njemački jezik.
 
pogledano 1242 puta

Kontakt informacije

Gdje se nalazimo

Top