Piše Sanja Hajdukov

E ovako je bilo:
Pisala sam, baš u ovo vrijeme priču o Novoj godini za portal Al Jazeera Balkans i tu navela kako smo naučili od svijeta da je u novogodišnjoj noći obavezno da imamo na sebi crveno donje rublje, jer to priziva sreću, radost i blagostanje.
Pa kako sam narodu pisala, tako i sama, već zadnjih dana te 2019. krenem u potragu za crvenim gaćama, kako za sebe, tako i za kćerke. Uđem u par prodavnica, majku mu, skupe. U finim radnjama, a bilo je to prije ove inflacije, jedne od 20 do 30 maraka, pa kad ja to sa tri pomnožim, dođe mi previše. A imam ja i muža i sina, pa kontam, hajd' njima mogu i pamučne, pa makar i lažni pamuk. Sniziću kriterij, obići ću osrednje narodne markete, kad i tamo sve što je lijepo i čipkano, i uz to crveno, po 10,12. Dosjetim se kineske radnje. „Ma šta fali“,  govorim sebi, „to je jedna noć, ne moraju biti bogznakakav kvalitet.“
Kad tamo divne, crvene, mekane, čipka kao prava, sintetika, šta ima veze, pošto vani dočekujemo Novu godinu, možda će sintetika, kad se upali, još bolje da grije. Pogledam cijenu – 2,80. Kontam odlično, ko bi rekao, još samo za ovu dvojicu da nađem, kad srećom imaju i za njih crvene bokserice, na jednima Superman, na drugima Spiderman. I one pristupačne, tri marke i četrdeset. Ma uzmem, platim, odem kući sva sretna, razmišljam kako je nafaka u nogama, eto, super što sam malo više prohodala, petore gaće ukupno 15 maraka, jeftinije duplo nego jedne u onoj fancy radnji, a  šta će mi te govorim sebi, gaće k'o gaće, pa neću ih na glavi nositi...
I sve više pritom sebi zvučim kao moja baba nekad...
I tu mi pade na pamet da Sašini Vojvođani kažu da ko pjeva dok jede kad je mali, biće mu luda žena.
U tom unutrašnjem lamentu stignem kući i trijumfalno pokazujem ukućanima. E kako divne nađoh, e kako jeftino prođoh. „Jel' da kakav ulov?“ velim mužu, koji nevoljko navuče Spidermena i reče: „Bogati, jel' meni ovo nužda?“
„Ma kako nije, pa čuješ li ti da sav civilizovani svijet crvene gaće za Novu godinu oblači, nego mi seljaci to nismo ranije znali, od sad ćemo bogami i mi tako iz godine u godinu, a kako sam nam fine kupila, možda će nam baš one godinama trajati, ne moramo nositi u obične dane, i tako dalje“...
I vidim ja kako on na sve pristade samo da ova objašnjenja više ne sluša.
Kćerke zadovoljne, vele da čipka nije loša  i da sam u pravu da izgleda kao prava.
Spremimo se, pravac Beograd, doček uz Lepu Brenu. Te Mile voli disko, te Čačak, al' kad poče Sitnije Cile sitnije, shvatim da moram pronaći toalet. Snađem se nekako u obližnjem kafiću, kad majčin sine, pomislih da sam dobila neko oboljenje, da me napao crveni vjetar ili neka neobična pustinjska bolest i tako prestravljena shvatim da su gaće pustile boju. Preslikale mi se na kožu, pa se i mustra jasno ocrtava.
Prićutim se, no kako je koja kćerka odlazila do wc-a tako se vraćala jednako razočarana, „Pa mama, ove gaće mi se preslikale na haljinu!“. Moja haljina crna, pa se nije vidjelo, al kod nje bež boje. A druga kćerka vrativši se mi pokaza gomilu crvenih niti u rukama, veli da su se gaće naprosto isparale i pri tom je dobila i osip na koži.
Sinu otpala guma, pa mu se putem do apartmana gaće srozavale, što ga je dovodilo do suza. Spiderman se nekako i održao.
 
I kad smo se jedna po jedna slijedećeg jutra tuširale, tako se s nas slivala ta boja, nevjerovatno postojana, pa obojila kadu iznajmljenog apartmana, te ja i to ribaj, a boja prionula, pa neće da spadne ni s kože, ni s kade. Neobičan kvalitet te kineske farbe, s gaća nevjerovatno brzo spada, al' zato na kožu gotovo trajno prijanja.
Kažem mužu: „Ma slušaj, ako se tebi Spiderman preslikao, nema veze, misliće na ljeto na plaži da si se namjerno tetovirao. Pa šta, to je sad moderno.“
A sin moj kaže: „Tata, jesi li ti pjevao za jelom kad si bio mali?“
„Jašta sam sine, ne samo pjevao, ja sam operske arije izvodio!“
I još reče da je mislio da sam već jednom zapamtila poslovicu koja glasi: „Ko štedi na toalet papiru, hoda znašvećkakve guzice!“ I pomenu još par situacija u kojima nas je, zahvaljujući mojim štednjama, puno skuplje pita od tepsije koštala.
No ne bi ova priča ni bila poučna, da mi ne uđosmo oparanih gaća baš u 2020. Simbolično uz pjesmu Sitnije Cile, sitnije. Kako su se gaće te noći na meni naprosto otopile i rastočile, tako mi bi i cijele godine. I ne samo meni!
Vrlo brzo smo shvatili da ništa nije bilo slučajno i da, ako hoćeš da crveno sluti na radost, moraš malo i da se potrošiš. Ne mogu dvije marke i osamdeset da privuku obilje i tu je računica jasna.
Opet je Nova godina.
"Ma nećeš više!" govorim ja sebi. Sad ću u onu najskuplju radnju. Kad ne lezi vraže, nema mog broja, a naročito ne u crvenoj boji. „Jel' vi to za sebe tražite?“, odmjeri me nekako, ne znam da li da kažem prijekorno ili podsmješljivo mlada prodavačica. „Ma ne, onako se raspitujem.“, kažem.
Vele da si nekada ženskim gaćama mogao kola da opereš, a sad ne možeš ni naočare da obrišeš. A kod mene obrnuto. Nadam se ipak da se moja veličina može naći u svim bolje snabdjevenim marketima. Niže od toga ne smijem pasti.
Sretna vam Nova godina i ne pjevajte dok jedete, djeco!

www. erazmo.ba – budite aktuelni, obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, SPSS, Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Catia, Engleski i Njemački jezik.