Piše Sanja Hajdukov

„Vjeruješ li u Djeda Mraza?“, pitam malog komšijskog dječaka.
„Vjerujem“, „A ti?“, upita me.
„Vjerujem“, kažem, „A znaš da sam ja jednom davno pojela sve Djeda Mrazove?“
Ovako je bilo:
Imala sam tih 25 godina, zarobljena u ratnoj Tuzli u koju nije dolazila humanitarna pomoć. I to malo što bi došlo, davalo se vojsci i prelazilo u ruke ratnih profitera.
Odjednom, nama Tuzlacima isrpljenim glađu i oskudicom, javiše na lokalnom radiju da tog dana svi dođemo u svoje mjesne zajednice, jer ćemo dobiti po vreću brašna. Ne prođe ni par sati od te vijesti, kad proniješe glas da je brašno zapravo crvljivo i da nam zbog toga i dijele.
Saša i ja preuzesmo brašno i krenusmo kući. Ćutali smo putem, svako u svojoj glavi brojeći krugove pakla koje smo živjeli. Putem su komšije, takođe iznurene oskudicom, tvrdile kako to što je brašno crvljivo zapravo samo govori o njegovom kvalitetu. Ubijedile su me iskusne komšinice da je brašno odlično, da se ne treba obazirati na taj nevažni detalj što je i golim okom vidljiv poneki crv, i da je samo potrebno imati sito, prosijati ga i mijesiti tijesto.
„Neće crv u svašta!“, govorile su. Da ono nije kvalitetno, ne bi njega crvi ni napali. „Pa znaš i sama“, veli mi Almina mama. „Pa vidjela si sto puta crvljivu i jabuku i trešnju. Samo u najbolje ide crv. Te su najukusnije. Samo ti to prosij kod kuće i ništa ne brini.“
Prilično okuraženi, ali sumnjičavi i gadljivi, čusmo kako Sašina mama govori: „Brašno je odlično. Nemojte ni slučajno da vam se gadi, super je, samo vi to prosijte.“ Pa i ona ponovi priču o jabukama i trešnjama, pa naglasi da je to samo čisti kvalitet. Išlo je to dotle da su nas i ona i komšinice uvjerile da crvi oplemene brašno.
„Oni ga prerade, pa mu daju naprosto neku mekoću, finoću. Štaviše, brašno i treba ostaviti nekada, da malo ostari, da se ucrva, jer onda je najpodatnije za miješenje i najukusnije za jelo.“ Nađe ona i neko staro sito, očisti ga i poče da prosijava. Crvi su se golim okom vidjeli, od silnog i dugotrajnog uživanja u brašnu, bili su debeli i bijeli. Njihovo prisustvo odavalo je samo lijeno kretanje, vjerovatno baškarenje. Sašina mama je napravila hljeb. Miris vrućeg i svježe pečenog hljeba omamljivao nas je i mi smo ga jeli s najvećom nasladom. Niko više nije mislio na crve, a kamoli na njihove, vjerovatno u tijestu ispečene larve. Vremenom nam se više nije gadilo, samo nas je istina boljela.
.......
Nedugo zatim, počela sam da radim u jednom humanitarnoj organizaciji i pritom bila trudna, noseći svoju prvu kćerku. Radila sam s kolegicom Sabinom, koja je takođe bila trudna i baš su nam se poklapali termini očekivanih porođaja. Sabina i ja smo svoje trudnoće nosile u potpunom siromaštvu, krijući se od gelera i granata. Ona je radila često u magacinu, u koji je ponekad dolazila i hrana, kao donacija njemačke vlade. Moj posao je bio da to razvozim brojnim siromašnim ženama, najčeše mladim udovicama. Kad dođem po tu robu, Sabina bi odnekud izvukla malo sakrivene kafe i napravila nam da popijemo. U hladnoći podzemnog magacina smo osjećale sigurnost od pada granate, i kad god je ona imala kafu, mi bismo uživale u tim svojim sitnim ritualima i maštale o svojim bebama i kako će one sigurno živjeti u miru i dobru, te smo se molile da dočekamo taj avgust kada se trebamo poroditi. Plašile smo se i bile gotovo sigurne da će se na naše bebe odraziti trogodišnje ratne traume u kojima smo svakodnevno živjele.
Jednom, sjedeći tako i pijuckajući kafu, Sabina je ugledala neku torbu, koja je ispala iz poderanog kartona palete i rekla: „Hajd' da vidimo šta je u torbi.“
Bio je to maj ili juni, najgori ratni period te '95 i vrućine su te godine bile nesnosne. Ja sam imala 27, a ona nekoliko manje. Bile smo vitke i sa tim podjednakim trudničkim stomacima smo izgledale kao da smo obje progutale košarkake lopte. Napolju su nezaustavljivo udarale granate. Ona se provukla između naslaganih paleta i iz te jedne malo poderane izvukla torbu koja je virila.
Uplašile smo se da će nam silna radoznalost splasnuti, pa je ona rekla: „Sad ćeš vidjeti da su unutra neki čekići i šrafcigeri!“, naglo otvorila i mi smo, potpuno neočekivano, ugledale najfinije evropske slatkiše. Među njima su preovladavali čokoladni Djeda Mrazovi i njih je bilo na desetine. Bile smo presretne i očarane, ona se smijala i prigovarala kako su Evropljani očistili magacine nakon božićnih praznika, koji su bili šest mjeseci prije toga, pa im bilo draže da nama pošalju, nego da unište, no kad smo pogledali rok trajanja, vidjeli smo da im je rok istekao prije 4 ili 5 Božića.
„Ma šta nas briga!“, govorile smo jedna drugoj. Primijetile smo i da je svaki omot, ta tanjušna folija koja je obmotavala čokoladnu figuru Djeda Mraza, svaka malo poderana, neka sasvim, neki su bili podrobljeni no sve smo to smatrale sasvim logičnim.
I mi smo navalile da ih jedemo. Naš organizam bio se sasvim odvikao od finih slatkiša, pa nismo mogle da pojedemo ni po jednog cijelog Djeda Mraza. Sabina je umotala polovicu mog nepojedenog, tutnula ga meni u tašnu i rekla: „Poješćeš kod  kuće.“
Dok smo to jele i gledale ostatak našeg ulova u velikoj torbi, primijetile smo na čokoladi neke neobične brazdice. I onda smo pregledale jednog po jednog i na svakom našli te brazdice, kao strugotine, kao da ih je neko strugao čeličnom četkom na pojedinim dijelovima. Napolju je pala granata i u magacin je upala Sabinina sestra, uplašena i nepovrijeđena. Mi smo joj pravile mjesto da sjedne pored nas, da popije ostatke kafe, ali ona je ugledala čokolade u našim rukama, pa torbu, pa zavirila u torbu i počela da nam otima i vrišti na nas i govori:
„Ne jedite to, otrovaćete se, pa još trudnice, pa jel' hoćete da dobijete mišiju groznicu!“, galamila je na nas i otimala nam sve, odbacujući.
Ja sam samo glupo pitala da li su brazdice na čokoladi od miševa, a Sabinina sestra je rekla: „Pa šta si ti mislila da je, pa zar misliš da bi to ovdje bilo da je valjalo!“ Ja sam tužno rekla da mislim da nam neće biti ništa, jer mi se fini ukus dugo željene čokolade još uvijek topio u grlu.
Sabinina sestra se iznervirala još više kad sam pitala da li su brazdice od mišijih zuba, ili od kandžica.
„Ne znam!“, povikala je ljutito i, ne smijući da izađe napolje, tražila gdje da zaturi torbu kako je mi ne bi pronašle.
Eksplozije granata se nisu smirivale i nas tri smo ostale dugo u sigurnosti magacina. U međuvremenu smo ogladnile. Kad već nismo mogle da trpimo glad, ja sam pronašla torbu i stavila pred njih dvije. Sabinina sestra je rekla da možda ipak ne bismo trebale, no ja sam preturavši po torbi izvukla čokoladni delikates „Toffifee“, koji smo tada po prvi put vidjele. Trijumfalno sam otvarala celofan i bila presrećna što na njima nije bilo mišijih tragova. Ponavljala sam kako ništa ukusnije nisam u životu pojela.
„To-fi-fe“, sricala sam, „Zapamtite ovaj naziv, možda ih nekad opet nađemo.“, govorila sam im. Od naleta šećera u glavu smo se ludo smijale , a Sabinina sestra je govorila da je baš briga, jer ona nije trudna, a da i Bog sami zna kakvu ćemo mi djecu roditi, te da će ona lično kasnije negdje baciti torbu, te ako nam pozli, da ona nije kriva, jer nas je oštro upozoravala.
Sabina i ja smo potajno, sve do porođaja jele Djeda Mrazove iz torbe. Toliko smo se izvještile, da bismo samo malo nožićem odstranile dijelove na kojima su brazdice bile baš upadljive. Pritom smo jedna drugu uvjeravale da to nije ništa i da to ipak možda nisu miševi, a ako ipak jesu, to sigurno nije ni štetno ni opasno. Štaviše, ja sam je uvjeravala da, ako je za brašno i crve istina, a uvjerile smo se da jeste, da i miševi oplemene čokoladu, sigurno. Taj naš tajni ritual sad otkrivam po prvi put. Ja bih nekada u žaru pripovjedačke vještine njoj objašnjavala koji dio na čokoladnom Djed Mrazu su miševi grickali zubima, a koji strugali kandžicama. Ona se smijala, zavaljivala u stolici unazad, smijeh ponekad prikrivala rukom, zajedno s ustima punim čokolade.
Sabina i ja smo rodile zdravu djecu, ona se porodila prva, ja par dana kasnije, tog prevrelog avgusta '95.  Mišije kandžice nam nisu mogle ništa. I danas vjerujem da su nas oplemenile i u nama ostavile neki svoj kod.
Sabina se nedugo zatim odselila u Njemačku i više se nikada nismo vidjele. Njenu sestru sretnem pokadkad, redovno mi prenosi pozdrave i samo mi na uho šapne našu lozinku: „Šifra Tofife!“
Ove dvije epizode sa crvima i miševima su me naučile da je istina vrlo rastegljiva, da život nije ravna linija, da sve može da se nazove i nekim drugim imenom i da stepen otpornosti i gadljivosti zavisi isključivo od vrijednosti koeficijenta. U našem slučaju, koeficijent je bio ravan nuli. Ta životna lekcija me naučila da je sve reverzibilno. Ja princeza pretvorena u Pepeljugu, lutka vraćena u larvu, koja obara bukvu kako bi se ogrijala, shvatila sam da je sve samo tačka gledišta i da ne postoje istine, postoje samo naše interpretacije, zavisno od toga da li ih formira nužda ili hedonija.
Trebalo mi je 28 Novih Godina da priznam da sam pojela Djeda Mraza.

www. erazmo.ba – budite aktuelni, obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, SPSS, Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Catia, Engleski i Njemački jezik.