Ja sam jedino dijete iz braka mojih roditelja. Mnogi su me nazivali jedinicom. Dobro sam zapažala kao malo dijete i primjećivala komentare komšiluka: " ma pusti, ona je jedinica!"

Šta stvarno znači biti jedinica osjetila sam kasnije, puno puta, u trenucima velike usamljenosti, rata, straha, padova, mentalnih reinkarnacija. Pošto govorim iz iskustva, često kažem: "nikog mi nije žao kao jedinca, samo on zna kako mu je". Brojni me razuvjeravaju, kažu: "ali on ne dijeli, sve je njegovo." Da, potpuno se slažem, ne dijeli ljubav, tajne, sobu, planove, garderobu i čokoladu cijelu zadrži za sebe. A samo je podijeljena istinski slatka.

Nekako mi se čini da mi koji volimo da pišemo i mislimo da znamo, radimo isti posao kao oni što slažu mozaik, kao oni što nižu perle. Pa neće valjda loša, kvrgava, puknuta kockica u mozaik, mutna perla u ogrlicu. Tako uživam u slaganju riječi, mnogih riječi, pa otkrivam njihovu ljepotu, pa tražim neku sjajniju, neku obliju riječ da je uklopim u mozaik nekih svojih životnih momenata. Postoji jedna riječ (ili ipak dvije) koje mi uvijek, ali uvijek odvuku pažnju, prekinu misao, zaparaju želudac. To je riječ: Polusestra! I pitam se da li ljudi koji tu riječ izgovaraju, onako usput, vjerujući da je adekvatna, shvataju koliko je ona skaradna, gruba, uvredljiva. Zbune se kad pitam: "a da imate svoju, da li bi ona za vas bila pola, ili jedna cijela?" Da li iko na svijetu želi da bude nečiji polubrat ili polusestra? Da li neko ima poludijete, pola sebe, da li neko želi da nekome bude polovica nečega, dok svi drugi imaju cijelog brata ili sestru.

I dajem sebi pravo da korigujem one koji to izgovore, da prekidam, da upadam u razgovore.  I primjećujem da se ljudi zamisle i na moje argumente kažu: „pa da,u pravu ste.“  

A argumenti su slijedeći:

Naime, ja nisam jedinica. Ja imam sestru. I to kakvu! Mnogi su me uvjeravali da mi je ona polusestra! Znači, jedinu osobu koju imam i koja je izašla iz utrobe moje majke, deset godina prije mene, koja ima svog oca, a koji nije i moj otac, jedinu na svijetu sa kojom dijelim krv, mnogi nazivaju mojom polusestrom!

A moja sestra je gorska Vila, ona je kraljica, nježna i gruba, nesebična i svojeglava, i niko ne zna da voli kao ona, da se daje, da pada i opet dohvati s visoka nešto što drugi ne mogu.  Pa da je vama koji imate te cijele, tu čitavu  braću i sestre da znate kako se volimo mi polovični. Garantovano više od vas, jer mi znamo da cijenimo. Zašto - baš zato što nas uvijek napominju: „A to je vaša polusestra?“, ili "Vi ste dakle, polusestre?" Što bi mi zaboravili, uvijek ima onih žele da naglase tu preciznost, pa kad u razgovoru shvate da su nam očevi različiti, brzo  i mudro doskaču: "aa, pa polusestre ste vi, znači vaš otac i njen otac..."

 Ne, dragi moji, nećete meni to govoriti. Zato dajem sebi za pravo da svakog ispravim, da prekinem i objasnim: Ne, ona nije moja polusestra, nego jedna i po sestra! A vi koji niste imali privilegiju u životu da imate jednu i po sestru, ne možete ni znati kako je to velika riječ i velika žena!

Još da imadosmo sreće da se mama pet puta udavala, pa gdje bi nam bio kraj.

A ovako, dovoljne smo i nas dvije, pa puta jedna i po, eto mi se volimo barem za tri. Malo li je?

E tu smo neshvaćemi mi koje nazivaju jedincima: Mi hoćemo pola čokolade, ali cijelu stestru!